20°C

Beograd

POSTALA JE NEUKROTIVA DIVLJAKUŠA: Uvijala se na meni u požudnom zanosu, u strasti retko viđenoj u mom životu!

Glava joj se ukalupila na mojim grudima...

Gledam je i jasno čujem i osjećam kako diše. Tone u san.
Prstima je blago dodirujem. Ocrtavam obrise njenog golog tijela koje se presijava na slaboj svjetlosti. Od koljena, dokle ruka može da dosegne , pa preko bedara i bokova. Pored stomaka i grudi, sve do ramena.

Svijetlost se odbija od njenog glatkog boka koji izgleda kao brijeg iza kojeg izlazi sunce. Slika je vanvremenska, čak bajkovita. Istovremeno i romantična, i erotična, i bludna. Baš onakva kakvu sanjaš i priželjkuješ kad si usamljen...

Kad je prst došao da ramena promeškoljila se. Podiže glavu i pogleda me. Nasmiješi se. Poljubi mi grudi tu gdje su joj usne već bile. Opet nasloni glavu i nastavi da diše šaljući talase izdaha kao vjetar preko mojih prsa.

Uz mene leži mirno tijelo koje je do prije nekoliko trenutaka drhtalo i dahtalo ispod mene. Na mojim grudima je polumokra kosa, do maloprije rasuta po jastuku dok sam je imao i uzimao.
I dalje prstima crtam obrise njenog tijela u polumraku. Ta mirna silueta, a do maloprije nemirna, znojna i neukrotiva divljakuša. Uvijala se na meni u požudnom zanosu, u strasti rijetko viđenoj u mom životu. Činila je to sa takvom providnošću, ogoljenoj strasti, da nije mogla sakriti ljubav iza nje.
Cijedila je strast iz mene. Svaku kap, uporno i snažno. Cijedila je strast a iscijedila kapi ljubavi. Moje nemire je pretvorila u moj mir. Moj san u javu.

Gledam je. Slušam kako diše ova, do maloprije vješta konkubina, a sada princeza. Bludnica sa dušom od pamuka, lavica sa očima srne...

Pitam se kako iz onoliko nemira nastane ovakav mir. I sada shvatam oluje i počinjem da cijenim mir. Onu tišinu nakon njih.

Bez nemira u duši i tijelu nema ni mira. Bez nervoznog iščekivanja nema ni mirnog sna. Nemir stvara mir, iščekivanje vodi ka dočekivanju.

Opet se promeškoljila i digla glavu. Privukla se još jače. Bliže nije mogla, več je bila pribijena uz mene. Poljubila me lavica gledalajući me svojim sada srnećim očima.

Čvrsto sam je zagrlio i pomislio :

“Spavaj mirno. Prošla je oluja, razvedrilo se nebo. A na njemu su noćas zvijezde posložene za nas. Noćas, i ko zna da li ikada više. Tako je to.“

Slušam je kako diše...

Izvor: Bludnica
Foto: Arhiva