Izvor: KURIR
16.03.2024 u 18:57
0

VLADIMIR CVETKOVIĆ LEGENDA SRPSKOG SPORTA: Čudesna životna priča genija

Vladimir Cvetković legenda Crvene zvezde i počasni predsednik KKCZ

Osvajao je ljubitelje sporta najpre umećem pod košem, a zatim i kao generalni sekretar Fudbalskog kluba Crvena zvezda, koji je za vreme njegovog mandata (a trajalo je to 18 i po godina) osvojio 18 trofeja, postao evropski i svetski šampion i stekao zavidan rejting u svetu. Pored toga, završio je fakultet i kumovao karijeri jedne od najvećih muzičkih zvezda s Balkana. Radio je, kaže, sve u životu da ga se ni rodbina, ni prijatelji, ni njegova Srbija ne stide.

Jedan jedini. Verovatno jedan od najvećih u kategoriji sportista i funkcioner zbirno – Vladimir Cvetković.

U svojoj ispovesti za jedan beogradski medij Cvetković priču počinje detinjstvomn i porodicom.

– Prvo čega se u svom životu sećam jeste porodica. U onom najboljem smislu te reči. Porodica, sa velikim P. Najpre moram da kažem da sam rođen u Loznici 24. maja 1941. godine, u jednoj sasvim normalnoj srpskoj porodici, u kojoj se jasno znalo da je otac otac, majka majka, a deca deca… i kakva su pravila ponašanja. Naučen sam da je kum kum, stariji stariji, da kad ti neko dođe, važe jedna, a kad odeš u goste, druga pravila ponašanja – počeo je Vladimir Cvetković

U pomenutom intervjuu Cvetković je govorio i o teškom periodu posleratnih godina

– Rat tek što je završen, ja sam imao pet godina i nisam znao ni da se završio. Kao deca, ni brat ni ja nismo ništa osetili. Imali smo normalno, bezbrižno detinjstvo, s pionirskim maramama, sletovima za Titov rođendan 25. maja, bez imalo osećaja da je naša zemlja prošla kroz nešto haotično i sudbonosno. Iako ne pamtim detalje, rado se sećam detinjstva u varoši kakva je bila Loznica, gde sam prvo igrao fudbal i bio golman.

Zdravstveni problem mogao je da ga košta tada i Cevtković kaže da mu je to potpuno odredilo život

– Sa 13-14 godina, pred ulazak u pubertet, slomio sam ruku, i to mi je potpuno odredilo život. Na drvetu sa granom koja je ličila na gimnastičko vratilo, ja sam se mnogo puta ljuljao. I dođe trenutak da bratu Slobodanu, pokažem koliko sam spretan. Samo, nisam znao da je, od kiše koja je padala, grana mokra. Kad sam bio u najvišoj tački, pao sam na nizbrdicu ispod drveta i imao iščašenje i trostruki prelom ramena. Trostruki. Sećam se Ortopedske klinike u Vojvode Milenka u Beogradu i scene u kojoj moj otac Radiša suznih očiju nešto potpisuje. Kasnije sam saznao da je potpisao saglasnost da mi, ako je ne spasu, odseku povređenu ruku!

Prema njegovim rečima to su bili teški mesci, legenda sprske košarke navodi da je dugo bio u bonici.

– Sve je bilo iskidano, s malim šansama da se spase. Dve godine sam bio u bolnici, u gipsu do pojasa. Potom su usledili novi zahvati, kojima su vađene šipke i žice koje su držale ruku. Sve to me je na neki način odvojilo i od škole, u smislu svakodnevnih odlazaka na časove. Imao sam mnogo drugara i drugarica iz tog perioda. Danas smo, nažalost, retko u kontaktu. Mnogo ih je po svetu, neki nisu više među živima. Ipak, po lepom pamtim sve to, jer sam zbog gipsa i muka koje sam prošao imao sitne privilegije.

Ipak poštujući to što je ozdravio Cvetković je kaže poštovao i levu ruku te prema njegovim rečima nikada ni jedan koš nije dao levom rukom

– Najveća je sreća kada iz ogromne i teške nesreće dobiješ veliku korist. Ja do tada nisam ni znao šta je košarka. Počeo sam da igram da bi mi ruka profunkcionisala. Više sam vodio loptu levom rukom. Malo ljudi zna da u karijeri nijedan koš, čak ni na treningu, iz poštovanja prema povređenoj ruci, nisam dao levom rukom! U Zvezdi sam ubacio 5.983 poena i odigrao 289 utakmica. Dres reprezentacije Jugoslavije oblačio sam 141 put i u njemu postigao 1.276 poena. Svaki desnom.

Cvetković je govorio i onome što za njega predstavlja najveće zadovoljstvo

– Ljubav prema knjizi mi je usadila Ljiljana, moja sestra od ujaka. Ona je, dok sam bio u bolnici, svake srede dolazila u posetu i donosila mi tri knjige. Iz sedmice u sedmicu pročitane sam vraćao i nove dobijao. Ujak i ujna su bili u Beogradu, mama je povremeno dolazila kod njih. Knjiga je za mene najveće zadovoljstvo i imam ogromno divljenje za svakoga ko je bilo šta napisao. To je ozbiljan posao. Pokušajte da napišete pismo, videćete koliko je teško. Jedna od omiljenih knjiga mi je „Zarobljenici“ mađarskog pisca Lajoša Zilahija, koja nije za uzrast u kom sam tada bio

Decenija sa Žućkom je nešto posebno:

– Zavoleo sam košarku i počeo da pratim Radivoja Koraća. Bio sam opsednut njime, trenirao sam svaki dan i postao dobar košarkaš. Kasnije smo bili veliki prijatelji. Odnos s njim mi je pomogao da shvatim život. Godine 1958. on je legenda, a ja potencijal. Da mi je neko tada rekao da se slikam s njim i zaboravim na košarku, pristao bih.

A, onda Korića – rival!

– E sad… Godinu dana kasnije potpisujem prvi ugovor. Igram protiv Žućka. Nešto docnije u Riju ulazim u reprezentaciju, gde me on sačekuje. Onda obaram neki njegov rekord i novinari stavljaju naslov: „Cvetković bolji od Koraća“. S njim na terenu pogađam bacanja da dobijemo Sovjete i 1968. godine u Meksiko Sitiju osvojimo prvo olimpijsko srebro u košarci.

I dan danas se Cvele svaki dan priseti Koraća.

– U junu 1969. godine stojim kraj njegovog odra i s petoricom njegovih drugara iznosim njegovo telo iz kapele na Novom groblju. Sve za deceniju. I danas ga se setim skoro svakoga dana. Mogu slobodno da kažem da je to najveća tragedija koju pamtim. Jer, smrti bližnjih zbog starosti ili bolesti su prirodne i normalne za životni vek. Čovek za njih ne može da se pripremi, preživljava zbog toga ogromne udare i žalosti, ali žalosti nisu tragedije.

Košarka i fakultet – na primer danas je to nezamislivo?

– Ajde ovako… Putovanja… Ne možete čitati stripove ako svi saigrači u vozu ili autobusu uče. A svi su učili. Ako vam kažem da u jednom periodu od Zvezdinih reprezentativaca samo Milorad Sokolović, legendarni urednik Sporta, nije bio završio fakultet, jasno je koliko je obrazovanje bilo važno. To je za Zvezdu bilo normalno. Sredina u kojoj igraš mnogo utiče na celokupni razvoj. Čak sam i diplomirao, zarekavši se da neću da putujem s reprezentacijom na Svetsko prvenstvo u Montevideo 1967. ako ne završim ekonomski fakultet.

Mnogo toga se tada poklopilo, zar ne?

– Generalno mislim da sudbina i sreća mnogo odlučuju. Kao najmlađi 1959. odem sa Zvezdom na turneju u Poljsku. Zbog nekakvog šverca, Zvezda je kažnjena i osim Vićentića, Berića i mene niko nije mogao da igra u prvenstvu. Zvani su neki stariji košarkaši, a ja sam dobio šansu. Odmah. Pitanje je šta bi bilo i kada bih dobio priliku da su svi oni igrali, jer imao sam talenat, ali košarkaško znanje nula. Zna se kasnije da sam na Kalemegdanu bio svakoga dana od pet ujutro. Normalno mi je bilo da treniram dok na drugom terenu Mile Lojpur i Bubiša Simić sviraju igranke za devojke, koje su u baletankama i sa žiponima, dok se tu šeta nobelovac Ivo Andrić. Inače, mislim da igrač može da uspe samo ako ga trener voli ili ceni. Meni je Milan Musa Bjegović, koji je došao posle Saše Geca, rečenicom: „Cvele može da šutne i nogom, niko ne sme ništa da kaže“ ulio ogromno samopouzdanje.

Kakva je to generacija bila…

– Zvezda jedina nikada nije ispala iz prve lige, a ja sam kasnije, kao kapiten, sačekao generaciju Moke Slavnića, Dragana Kapičića, Ducija Simonovića, Dragiše Vučinića, koja je donela i jedini evropski trofej, kada je 2. aprila 1974. osvojila Kup pobednika kupova.

Da se prisetimo i sukoba s Daneuom:

– Dok smo bili u Montevideu, u Ninu, koji je tada bi formata one velike Borbe, izašla je moja fotografija s diplomskog ispita. Sergej Lukač je napisao kako je bledoliki mladić u teget odelu odbranio diplomski rad na Ekonomskom fakultetu, a sat kasnije poveo reprezentaciju. Nekima je to zasmetalo, jer, kako mogu ja pored kapitena Daneua da budem predvodnik generacije?! Tu je izbio mali sukob… Eto, da se i to zabeleži u mom životu…

Turizam – bitna reč u Vašoj karijeri…

– Već sam pomenuo da sam 1967. godine diplomirao. Po povratku iz Montevidea, na Kališu smo igrali preferans kad mi je prišao čovek i rekao: „Cvetkoviću, ja sam Mija Ivanović, otvaram filijalu Kvarner ekspresa u Beogradu, hoćeš da budeš moj pomoćnik?“ Nisam želeo da prekidam karijeru, a Mija mi je rekao: „I ne treba, u svakom poslu treba reklama.“ Bio sam živa reklama, neviđena. Radio sam do 11, išao na trening, vraćao se do 15 časova, zatim dolazio kući i posle odmora odlazio na večernji trening. Zatim sam preuzeo sam brigu o Sportskom centru Tašmajdan. Sistem kojim sam rukovodio u sebi je imao halu i ledenu dvoranu Pionir, bazen i stadion Tašmajdan. Zatim sam na nagovor Luke Vujasinovića prešao u Ineks i dvosoban stan koji sam dobio od Beograda i Zvezde zamenio četvorosobnim, u kom i danas živim. Turizam mi je pomogao da se naviknem na rad u javnom životu.

Kako je došlo do braka?

– E, ovako ide priča: na zimskom turniru 1961 u Kumanovu, gde su me voleli i često sam igrao, igrale su i košarkašice. Na jednom treningu bacim loptu o zid i ona proleti tik pored glave Rade Ðurić, ona je igrala za Radnički. Priđem da se izvinim, i to je bio naš prvi, pokazaće se, sudbonosni susret. Lopta je i tu umešala prste i zaslužna je za brak iz kog smo dobili ćerku Zoranu, koja je danas doktor kliničke psihologije u Čikagu, i sina Rastka, bivšeg košarkaša.

Kako je došlo do ovih imena naslednika?

– Zorana je rođena 1968, a Rastko dve godine kasnije. Nismo im imena davali po precima ili ne znam kome, Zorana je jednostavno Zorana, a Rastko je staro, i u to vreme retko ime, a Rastko Nemanjić, kasnije Sveti Sava, značajna je istorijska ličnost. Stigli su i unuci… Zorana je pre 18 godina rodila Džarvisa, koji je kršten u Srbiji. E, na krštenju se desila zanimljiva situacija. Kum, takođe nekadašnji košarkaš Mirko Pavlović upitan je za ime deteta i kad je rekao Džarvis, moja majka Danica je uzviknula: „Piši Miško!“ I u crkvenim knjigama ostade Miško. Rastko se kasno oženio i pre tri godine rodila se dedina mezimica Nika. Podseća na mene, ima plave oči na dedu. Ne mogu da vam opišem kolika je to ljubav…

Odlazak u FK Crvena zvezda bio je poseban momenat:

– Posle pet godina u Ineksu predsednik Fudbalskog kluba Crvena zvezda Miladin Šakić insistira da dođem na mesto generalnog sekretara. Mnogi su se bunili i pitali šta će nam košarkaš. Nisu shvatili da nisam došao da igram, već da rukovodim sistemom. Sve što nije imalo direktne veze s fudbalom, o čemu su brigu vodili Dragan Džajić i struka, bilo je moja odgovornost i odluka. Tako sam tražio. Od 1983. godine, pa narednih osamnaest i po godina bio sam na Marakani, na koju je za to vreme stiglo 18 trofeja.

Kada vodiš Zvezdu, jednu stvar moraš da shvatiš…

– To je sudbina, nema tu: Ja hoću! Ne može ništa u životu ako te drugi neće. Kada vodiš sistem kakav je Zvezda, moraš prvo da shvatiš da nisi najpametniji na svetu. Ničiji rad ne sme da se potceni. Dužan si da se prilagođavaš i dokažeš da imaš kvalitete koji im trebaju. Da svi vide da ste dorasli zadatku.

Navijači – nezaobilazan deo rada na Marakani.

– Kad radiš u Zvezdi, moraš da imaš dobre odnose s navijačima. Mene su poštovali. Od starta. Imao sam korektne odnose i sa Željkom Ražnatovićem Arkanom. Ja sam se držao pravila da se s njima postave granice. Ako prave probleme, nema putovanja na gostovanje u organizaciji kluba. Tu sam bio isključiv.

Sankcije su obeležile jednu opohu.

– Posle velikih uspeha u Bariju i Tokiju dolaze sankcije. Pametan čovek mora da bude dorastao svakoj situaciji. Ne ide se glavom kroz zid. Sankcije su oštetile Zvezdu, a istorija će pokazati da li su nam i u čemu pomogle…

Cvele je bio i ministar…

– Od 24. septembra 1992. do 24. marta 1998. bio sam ministar sporta u Vladi Srbije. Radoman Božović je dugo na tome insistirao, a ja sam imao tri uslova. Da ne ulazim u stranku, da ne napuštam Zvezdu i da za rad u ministarstvu ne primam naknadu. Mislim, a to mnogi ljudi kažu, da sam dobro radio. Izgrađeno je dvadesetak sportskih hala. Mnogi su mislili da je zbog košarke. To je moj sport i volim ga, ali u tim objektima igra se i futsal, odbojka, rukomet, održavaju se sportski i muzički događaji. Prioritet je bio poboljšanje uslova i omasovljenje školskog sporta kao baze.

Penzionerski dani su potpuno ispunjeni.

– Radeći u Zvezdi, počeo sam da shvatam da sve ima kraj. Jednog dana sam došao i rekao da od prvog idem u penziju. Sa 60 godina života i 40 godina radnog staža, koji mi je počeo potpisom za Zvezdu. Nije mi žao. Jedino što kao penzioner nemam vremena, jer prihvatam, kao i svi, više nego što objektivno mogu. Ali nemam dosadu življenja. Gledam sve sportske kanale, čitam knjige, družim se…

Jedan događaj koji je ostao urezan u sećanju – hapšenje:

– Šestog dana februara 2008. godine uhapšen sam. To je bilo sramno i čudno. Velika mrlja u mom životu… Kad sam odveden u MUP, inspektor koji je vodio saslušanje rekao mi je da zna da nismo uzeli novac za koji su nas teretili. Bilo mi je krivo što me je sestra zvala i rekla da je videla da sam uhapšen. A sedeo sam na kauču, kao evo i sada dok razgovaramo. Rečeno mi je da se čekaju kamere

Uslovi u ćeliji su bili dobri…

– U zatvoru sam imao vrlo dobre uslove u smislu da sam mogao da odem kod lekara u svakom trenutku, što, kad imate probleme s plućima, srcem i nogama, mnogo znači. Mogao sam da prošetam, sin Rastko mi je kupio mali televizor na baterije, koje su čuvari noću punili, prijatelj Pera, vlasnik hotela „Radmilovac“, svakoga dana mi je, osim vikendom, kada nije bilo poseta, donosio ručak.

Nije želeo Cvetković da se sveti:

– Shvatio sam vrlo brzo posle hapšenja da moram da se smirim. Iako nemoćan, jer znam da nisam kriv – ni ja, ni Dragan Džajić, ni Miloš Marinković, koji su tada uhapšeni. To je najteže. Jer kad nisi kriv, nemaš šta da radiš, a ni moć da izmeniš stvari. Mnogo je tada značila podrška javnosti, koja je stala uz nas. Ne samo navijači Zvezde. Možda će zvučati čudno, ali velika je stvar kad tako nešto iskusiš, bez posledica. To je drugi život. Kada sam izašao i saznao sve, odlučio sam da ne tužim državu i na pleća običnog naroda ne stavljam novi namet.

PREUZMITE MOBILNE APLIKACIJE

Gledajte “Happy” kablovske kanale i to: “Moje happy društvo”, “Moj happy život”, “Moja happy zemlja” i “Moja happy muzika”.

Program se emituje kod kablovskih operatera “IrisTV” i “Supernova”, a možete ih pronaći na sledećim kanalima: “Moje happy društvo” - IrisTV / 171 ; Supernova / 71 | “Moj happy život” - IrisTV / 172 ; Supernova / 72 | “Moja happy zemlja” - IrisTV / 173 ; Supernova / 73 | “Moja happy muzika” - IrisTV / 174 ; Supernova / 74

Ostavite komentar

Unesite pojam i stisnite enter